četvrtak, 9. travnja 2015.

Glavna nagrada


U početku je to uglavnom zaljubljenost. Onako kako to obično i bude na početku svake ljubavi. Iz nje se vremenom rađa ljubomora. Ako je prava ljubav onda godi, ako nije onda se ljubomora pretvara u nepovjerenje. A onda se ta ljubav (kakva god da je) proširi do neba, do Kambodže, do Zanzibara, do Crnog mora…
Da nisam ponovo osjetila tvoje postojanje možda ne bih ni primijetila kako su se počele postavljati nove granice neke nove ljubavi...


I položaj zvijezda je bio idealan kada smo se mi rađali...
Još uvijek volim sve tvoje. Još uvijek je u meni živa ljubav i strast koju smo imali. Volio si me onakvu kakva jesam. I nikad nisam sumnjala u tu ljubav. S tobom sam pobijedila sve strahove i zaboravila svu bol. Moj jedini strah je bio da nećeš ponovo doći a moja jedina bol rastanak s tobom.

S tobom mi nisu trebala nikakva pravila i upute za ponašanje u vezi iz kojekakvih knjiga i časopisa, jer je sve jednostavno savršeno funkcionisalo. Naše jedino pravilo kojeg smo se oboje nepogrešivo držali bila je ljubav. Uz nju je sve počinjalo i završavalo se.
Podsjetio si me kako je ljubav lijepa i kako ruši sve prepreke, a još je ljepša kad je zrela i razumna. Naučio si me da sve što se hoće to se i može.
Volio si me. Puno. Ne znam tačno definisati taj pojam niti odrediti njegove granice, ali znam da je bilo dalje i od neba i od Kambodže i od Zanzibara, dalje i od Crnog mora. Jer, prava ljubav ne priznaje i ne poznaje nikakve granice. Ispunjavao si sve moje velike i male želje. I toliko si me dugo hranio ljubavlju da sam zaboravila ko sam ustvari. Tek svaki novi me podsjeti da sam imala život prije tebe i da postoji život i poslije tebe. Svaki novi ima nešto tvoje, ali i svi da se sastave ne mogu biti ti. S tobom mi nije trebalo ništa, imala sam sve.

Sad bih da nemam ništa a da imam tebe. Ti si bio moja glavna nagrada.
I uvijek si tu. U mojoj glavi.

Volim tvoje postojanje jer samo sam tako živa. Samo tako mogu i ja da postojim. I samo tako mogu da preskočim pravila i upute za ponašanje u vezi iz kojekavih knjiga i časopis. Tvoje postojanje je dovoljno da se kod svih drugih probudi onaj mužijački nagon za borbu oko plijena. I da počne borba za nešto što nikada više neće bit ničije. Ne onako kako je bilo tvoje.
Volila bih da prestaneš da postojiš u mojoj glavi i da ponovo postojiš u mom životu. Da sa strahom čekam kad ćeš mi ponovo doći, da me hiljadu puta pitaš jesam li ja tvoja ljubav iako znaš odgovor i da me opet boli rastanak s tobom. Jer, još uvijek te volim. Ne do neba, ni do Kambodže, ni do Zanzibara, ni Crnog mora… nego puno. Volim sve ono što vidim kod tebe i sve ono što ne vidim. Volim kako razmišljaš. Volim sve tvoje mane jer se one savršeno slažu s mojim vrlinama. Čak mislim da se i one nemani koje nas proganjaju dobro slažu. Pa i položaj zvijezda je bio idealan u vrijeme kad smo se mi rađali.


Jednom sam negdje pročitala opis ljubavi koji kaže: da je manja bila bi opipljiva, da je veća bila bi lažna. E takva je i moja prema tebi. I ta ljubav piše nova pravila i upute za ponašanje u vezi, jer sve što se dešava drugačije od nje nije iskreno i nije dovoljno.
Tek onaj koji uspije da izađe izvan tih granica moći će i da se osjeća kao pobjednik u ovoj borbi za opstanak, u kojoj sam ja glavna nagrada.

I bi Ljubavna... Za Farah


Foto: Ilustracija/Google Images

2 komentara:

  1. Baš me je ganula ova priča. Snažna kao Kambodža i Crno more zajedno. Div,a poetična, nekim posebnim nabojem ispunjena... davno me neka priča nije ovoliko dotakla.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Koliko je tebe dotakla ova moja priča, toliko je mene dotakao tvoj komentar... Hvala ti, za sve!

      Izbriši

Podijeli