petak, 30. siječnja 2015.

Never give up!

Već danima nemam inspiracije. Sve mislim da je prolazno stanje, ali nije. Traje. Duga neka faza. I to baš kad sam najavila knjigu. Urekla sam. Ali, ne može da krene. Nisam izgubljena, toliko ima materijala, ali misli kao da su konci – isprepliću se, smotaju i ostanu tako sklupčani samo u mojoj glavi. Nema ni ljubavi, mog osnovnog pokretača dobrih priča. 
Najgori od sve djece.

Ponekad mislim da je to starost. Mozak usporava. Jeste, dobila sam koji kilogram više ali sve to zahvaljujući sporijem metabolizmu, a time opravdavam i pobjegloj inspiraciji. Uh, jest mi i neko opravdanje... I tako, dok oko mene sve piči ja stojim i posmatram. Ne mogu da se pomaknem. Kao da me boli sve. I osjećam se kao biljka, koja se samo povremeno zalije vodom i tako živi. A svašta sam radila da se inspirišem. dobro, ne baš bukvalno svašta... Razmjestila sam namještajpo kući, preslagala novine, uramila fotografije, ukrasila kutije, okrečila zid, sašila traku na zavjesi, preslagala odjeću, crtala, slikala i razmišljala da odustanem. Od knjige, od borbe, od novinarstva. Od svega. Možda da probam drugačije, kad već ne mogu oko sebe, možda da promijenim sebe. Ljudi se razvode, žene, rađaju, umiru, sele, mijenjaju, a ja ništa… 

Da li bi bilo drugačije da samo malo ubrzam?!

Onda mi pozvoni komšija, čestita tati rođendan, ulazi u kuću, bos. Mrzi čarape i ne nosi ih ni na minus 15. Svi mu te čarape "nabijamo" na nos. Ali, brz mozak, brz metabolizam.
– Ti kao da imaš motorić u guzici.
– Znam, ćao... žurim na rekreaciju, svratio sam samo da donesem vino komšiji.
– Ali, kad si doš'o?!
– Do pameti još nisam, ali sa poslovnog putovanja – sinoć.
I uvijek tako…A ja se ne mičem i samo posmatram. I svadbu. Jednu djevojčicu. Drugu djevojčicu.
– Znaš šta je muškarac sa tri žene u kući?! Četvrta žena.
– Hajde ne provaljuj se! Krajnje vrijeme ti je da se uozbiljiš.

Podijeli