petak, 16. listopada 2015.

Neki se zovu a neki sami dođu

- Jednu duplu kafu i običnu tišinu, molim!
- Želite li i šifru za wi fi?!
- Ne, ne želim je, želim da bez šifre završim priču o jednoj princezi.

Još uvijek sam normalna i bez šifre. Bar tako mislim. Na momente. Još uvijek vjerujem u čuda i pričam priče o princezama.

Sjećate li se one koja je istovremeno bila i princeza i vještica te postavljala zamke za svoje prinčeve, odnosno njihove konje... e ona je još uvijek živa.

„Nekada su princeze čekale princa na bijelom konju. Danas konj mora da bude crn i da ima dva auspuha, barem.“

... čujem priču za susjednim stolom. Ma nemoj mi reći, kapitalac jedan. Obriši se, sve ti eto curi od preživljavanja. A stomak ti k'o da si se nakon devetomjesečne visokorizične trudnoće gotov porodio. Sav si natek'o. Izvini što si umoran, jer nisi radio osam sati i što sutra opet nećeš. Ne, nemaš ti siguran posao u državnoj firmi kao neki, nego si u kasnim dvadesetim koje ti samo govore da još nemaš mustang ali imaš vremena da dangubiš po lokalnim kafićima i vodiš evidenciju ko vozi koje auto, jebo te auto. A ti ga nemaš i trebalo bi da imaš. Jer, uz njega dobijaš i princezu. Sisatu i guzlatu, da joj se silikoni zalijepe za kožne fuge k'o vakuum, pa kad kreneš da je odljepljuješ od njega moraš pozvati i hitnu i vatrogasce i socijalnu službu. Tu ti hoćeš, a ne onu kojoj nije važno čime dođeš, nego joj je važno da si došao. Misliš da takve ne postoje, e pogrešno misliš.

Istresem sve na kamaru. Ma sve neki prinčevi... 'čevi... Moderni?!

Šta ćeš, ima nas svakakvih. Prije neki dan sretnem jednog svog u supermarketu. Zadnji na spisku onih mojih ponovljenih imena. Veoma snašan princ, sav graciozan, brz i nezavisan. Divlji i hladnokrvan. Pravi mustang. Sve sa nekom lakoćom podnosi nedaće. Tako lahko je podnio i ono svoje preseljenje sa sjevera na istok, u potrazi za jednim auspuhom kada mu se prevozno sredstvo pokvarilo baš u petak u veče nakon što smo se dogovrili da izađemo. Zvala sam ga, ali nije dolazio. Malo prije nego će doći otamo ponovo ga zadesila muka, kompjuter nikako ne dozvoljava da na viberu promijeni profilnu sliku na kojoj je oskudno obučen sa osobom ženskog pola. A htio bi da me vidi. Spucale ga neke emocije, podsjećam ga na vino – starija a kvalitetnija. Tobože.

Spucale su i mene, upravo sam se vratila sa Havaja. Možeš mislit?!

Nije bio sam. Za njim je kaskala njegova bolja polovina. 

Sjetih se koliko sam bila zaljubljena u njega. Do ušiju. I preko toga. K'o prava pepeljuga čekala sam ponoć da izgubim cipelu a izgubila sam samo vrijeme. Jednom mi je jedna prijateljica rekla kako sam u svakog zaljubljena. Smijale smo se. Smiješno jeste kada se zaljubite u nekog ko vas rijetko zove a još rjeđe dolazi. Rijetki su znali za tu ljubav, a među njima nije bio i Mark Zuckerberg, tako da se ona faktički nije ni desila. Ipak, volim da ga spomenem, naročito kad se priča o prevoznim sredstvima.

Ima nas svakakvih, a isto se zovemo.

Sjetih se tako i onog prvog sa spiska. On je više bio nekako pitom i usporen. Tom njegovom laganom koraku pogodovale su koščate i jake noge i vrlo, vrlo razvijeni zglobovi, vjerovatno nastali od prevelikog hodanja. Njemu su jako teško padale ovdašnje nedaće pa se nakon prve veće prepreke pokupio i otišao da traži lipicanera, po mogućnosti sa dva auspuha.

Ni on nije više sam. Sada galopira za svojom lošijom polovinom koja pod miškom nosi „papire“.

Bila sam zaljubljena u njega jer ga nisam zvala a on je dolazio. Ni za tu ljubav nije znao Marka Zuckenberga jer nismo ni mi znali za njega, ali su zato svi ostali znali. I pričali. Pričaju i danas... kako me obilježio za cijeli život i kako ga ja još uvijek čekam. Pričaju i kako su sve moje ljubavi zbog njega osuđene na propast. Pričaju i to da sam trenutno „sama“ zbog njega i da će tako i ostati, da još uvijek patim za njim, da ga nikad neću prežaliti i ostale Dila, Fadila, Sila, bila i ne bila.

Pričaju i o velikom bratu i malim parovima, jer to su moderne priče i to tako treba.

Ne spominjem ga, osim u slučaju zajedničkog nazivnika sa onim zadnjim, jer isto su se zvali. Tako se u nekim arapskim zemljama zovu oni koji vladaju. Prinčevi, emiri.

Ali, nije važno kako se zovu, važno je da dođu.

A šta je bilo između njih?! 
Velika ergela na kojoj su se držale i uzgajale različite pasmine i moja pogibija na njima. 
Hektolitri ispijene kafe sa prinčevima koji su ponekad uspješno zamjenjivali uloge svog prevoznog sredstva, a kao rezultat takvog konstantnog stanja jeste kofeinski šok.
Bili su i jutarnji monolozi, u kojima sam sama sa sobom pričala o noćnom vješanju svih mojih prešutanih riječi.
Bio je prazan prostor. Tačka.

Ne muče nas svi isti (n)emiri.

Ipak, naše greške su samo naše. Neke ispravimo a neke isprave nas.

Kažu da nisu bitni oni o kojima se priča, bitni su oni o kojima se šuti. Ja kažem da su bitni i jedni i drugi.
Ovi prvi su bitni da se ne zaboravi kako vječito idu galopom, noge im u vazduhu, ne dodiruju tlo... bježe sami od sebe. Za njih nikada nije kraj, nije završena priča i nikada ne stavljaju tačku, oni bi da vladaju vječno.
Ovi drugi su bitni za sreću. Jer, sreća je kad niko ne zna da si sretan.

Ponekad se događaju loše stvari ali one na kraju imaju pozitivan rezultat. I ponekad je vrlo važno ne okretati se iza sebe. Da se pepeljuga okrenula i pokupila cipelicu iza sebe, nikad ne bi ni postala princeza.

A znate onu princezu koja kao vještica postavlja zamke za prinčeve, odnosno njihove konje. Pričaju da se proljepšala, da je prestala piti kafu i da u njenoj zemlji čuda trenutno vlada jedan kralj koji je uspio da prevaziđe sve prepreke. Pričaju i kako ju je izliječio od kofeinskog šoka. I još svašta nešto pričaju, jer je moderno svašta pričati.


Neki ga zovu srodna duša.

Ona šuti... jer zna da se neki zovu a neki i sami dođu.

Ona šuti, jer zna da se čuda dešavaju onima koji u njih vjeruju.

- Može li još jedna obična tišina, bez kafe, molim?! Može i šifra za wi fi, završila sam priču o princezi pa bih da je objavim.
- Zovem se Emir.
- Sa praznim prostorom ili tačkom između?!




4 komentara:

  1. Neka i naredna godina nastavi da ti donosi lepe stvari, kao ova Onaj Događaj koji je uzrokovao ovu priču. Srećno. I berićetno.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala Negoslava, tebi također puno lijepih događaja i još ljepših priča ;)

      Izbriši
  2. Pročitah priču u dahu... Čini mi se za tren... Vratiše se sećanja... A sećanja su kao klupko... Povučeš početak i nikako do kraja... Sve čvor do čvora... I neke šifre i neki nemiri učvoreni rsčvoriše se... I tako koraak po korak do novog čvora...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A onda se jednog dana raspetljaju i smire, jer "cuda se desavaju onima koji u njih vjeruju"... kad - tad ;)

      Izbriši

Podijeli