utorak, 20. listopada 2015.

Me and myself

„Imam 34 godine, živim u Srebreniku, Bosna i Hercegovina. Nisam udata, nemam stalan posao, nemam djece ni potencijalnog kandidata za pravljenje istih. Jučer sam bila u poklon šopu i kupila sebi sat za rođendan, jer sam odlučila da je krajnje vrijeme da počnem mjeriti vrijeme. Pišem blog, tu svoju veselu ispovijest, na neodoljivo šarmantan način, prožetu osebujnom bosanskom duhovitošću, sarkazmom i cinizmom. Ne, ja ne pišem o teškom položaju jedne neudate bosanske devojke koja sam sebi kupuje poklone i kuka za svim onim „divnim“ momcima što su otišli 'trbuhom za kruhom'. Pišem o načinu na koji uporno treniram volju da ostanem i napravim sebi ugodan život. Ne pokušavam nešto promijeniti u svijetu oko sebe, nego mijenjam sebe. I stvaram sebi ugodan ambijent za život, po mojim željama i mogućnostima.“

Ne želim promijeniti svijet oko sebe, zato mijenjam sebe.
...ovako bi otprilike izgledao početak skoro svake biografije svih onih tridesetogodišnjakinja koje imaju volje i energije da se bore za svoju ugodniju sadašnjost i koje imaju prijatelje koji su davno prelomili i otišli da se bore za sebe u nekoj sređenoj zapadnoj zemlji.

„Luda što ne ode“, čula sam mnogo puta kako mi govore majke koje imaju djecu ili starije djevojke, valjda zbog mog statusa neudate i nezaposlene. Iako mi nije jasno zašto neko ko ima porodicu ili posao ne može otići i preseliti se negdje gdje želi. Kakvi su o razlozi za ostanak ako nisi sretan? Ili su o samo opravdanja za nešto što se ustvari i ne želi uraditi?! I zašto je na Balaknu nekome tolika sramota raditi kao konobar ili sobarica, čistiti stubišta, njegovati bolesne, udati se za nekog zbog novca ili stanbenog zbrinjavanja, živjeti u vanbračnoj zajednici kao i tome slične radnje, a tamo negdje nije?! „Tamo je više plaćeno“, pa i kurvanje je tamo više plaćeno.

Ne mogu bez sarkazma.

Mora da je veoma teško živjeti život u vječitoj dilemi da je možda negdje drugo bolje i sigurnije a i ne pokušati otići.

Po horoskopskom znaku sam i sama u vječitoj dilemi. Ipak u jedno sam trenutno sigurna... Da li sam sretna?! Da. Je li to moj konačan odgovor. Jeste. Da li želim da odem i ne vratim se. Ne, nikako. Jesam li nekad bila?! Jesam, prošle godine u ovo vrijeme?! Jesam li bila sretna?! Jesam, ali sam sada sretnija.

Ne znam kako ni zašto, ali znam da ovo mjesto ima neki poseban plan za mene.
Ustvari znam.
Još prije nego sam došla na ovaj svijet, još tada kad se upoznalo to dvoje ljudi iz različitih mjesta, kada su započeli zajednički život, upravo ovdje, određeno je da ovo mjesto bude moja divanhana. Njemu se vraćam i iz njega odlazim.

Ovo mjesto odlazak pretvara u dolazak, dosadu u zabavu, borbu u mir, nezadovoljstvo u sreću... 
Sreća znači zadovoljstvo a može se desiti kad se to najmanje očekujemo. I ne pravi je neko treći, zakonodavna ili izvršna vlast, frizer, doktor, konobar, službenik u Prostornom, država ili lokalna zajednica. Pravimo je mi, svako sebi. 

Pravim je ja.

Pokušavala sam, nije da nisam, čak nekoliko puta da odem zauvijek ili bar na duži period. Nisam mogla. Vraćala sam se zbog ljubavi, posla i ne znam više ni ja kakva sve razloge nisam nalazila za povratak. Kako god, nijedan nije opravdao moj dolazak, sramota za mene. 

Odustala sam i od razloga i od odlazaka i počastila se srednjom Hamby pizzom, sa dosta kechupa. Bez maslina. Takvu volim. Tako opisujem zadovoljstvo. I sreću.
Zadovoljstvo su i ćevapi kod Barija, doner u Fresh-u, kifle u Magistrali. Burek i jogurt kod Reše kad nijedna druga prodavnica ne radi. Zadovoljstvo je i smoki iz Corn flipsa. Sitnica iz poklon šopa...

Nesretni traže sreću. Sretni je vide u svemu.

Onog trenutka kada prestanu da vam smetaju inostrane tablice, gužve kod frizera ili zubara, selfi štapovi, nacrtane obrve i sve one tuđe stvari koje vas ne ugrožavaju, osvrnite se – možda ste postali sretni.

Nije bitno mjesto, vrijeme ni ono što je oko vas, bitno je ono što je unutra, u vama samima. A mnogo više optimizma i pozitive zrači iz onih koji su ostali i uspjeli da se ostvare materijalno ili profesionalno.

Osjećati se bolje i uživati u svijetu oko sebe i nije toliko teško. Ne jučer i ne sutra, ne tamo negdje dalje i ne neko treći, nego upravo ovdje i ovog trenutka, me and myself

Jučer sam imala 34 godine, danas imam 35 i sat kojim počinjem mjeriti vrijeme. Mada baš i nisam sigurna da li ću prestati da kasnim, ali sam sigurna da neću da žurim.

2 komentara:

  1. Nesretni traže sreću. Sretni je vide u svemu.

    Srećna, uspešna, zdrava i--- uskoro i zaljubljena bila. Ne samo za rođendan.

    OdgovoriIzbriši

Podijeli