subota, 2. svibnja 2015.

Čist račun, duga ljubav

I ljubav je izraz slobodne volje. Da, moguće je voljeti i biti slobodan. Ako voliš a sopstvena koža ti manja za dva broja i zrak te guši, osjetiš pritisak u grudima, imaš ubrzan rad srca i iznenadno pojačano znojenje, onda se taj osjećaj nikako ne zove ljubav. A ni sloboda. I tebi sigurno treba nešto što će smanjiti psihičku napetost i potaknuti dejstvo prirodnih hemijskih materija u mozgu. Dakle, treba ti bromazepam. Odnosno, doktor. 

„Sa željom da bude što ljepši i svečaniji dan, kojim ćemo započeti zajednički život, pozivamo Vas da svojim prisustvom uljepšate našu svadbenu svečanost.“ 
Nema ništa bez ljubavi.


Bila sam na mnogo vjenčanja. Odnosno svadbi. Čak sam se uhvatila i kako im se divim, iako su za mene takve ceremonije isto što i ljubavna pisma - zanimljiva samo dvoje ljudi, trećoj su smiješna i nesnošljiva. Međutim, kao neko ko voli ljubav slavila sam je kad god sam dobila pozivnicu. Neodlazak sam smatrala nekulturom, bezobrazlukom i nepodržavanjem nečije ljubavi i sreće. Jer, nema ništa bez ljubavi. I kada su mi se konačno udale sve prijateljice, dala sam oglas: 

Ako ima neka neudata da želi što prije zaploviti u bračne vode slobodno neka mi se javi. Poslije prve kafe sa mnom upoznaće čovjeka svog života. 

Uspjeh zagarantovan, cijena povoljna. U paketu uračunato čekanje svatova, kićenje automobila cvijećem, peškirima i ostalim ukrasima ili nošenje tacne i praćenje svadbenih običaja u društvu ostalih prijateljica, rodica ili neudatih djevojaka. Potvrda je moje dugogodišnje iskustvo prisustvovanja svadbama.
Sa ostalim prijateljicama, rodicama i neudatim djevojkama sjedila sam uz njih i čekala njihove svatove. Dok su se one divile mojoj hrabrosti ja sam se divila njihovoj. Dok su one pile bromazepame da izbjegnu nervozu, ja sam ih pila da izbjegnem udvaranja pijanih neoženjenih rođaka i prijatelja. Dok su se one zabavljale biranjem destinacije za medeni mjesec, ja sam se zabavljala sa tetkama i strinama uz vješto izbjegavanje preciznog odgovora na njihovo pitanje „Kad ćeš ti?!“. I ni na jednoj svadbi nisam uhvatila bidermajer i nikada nisam imala pratnju. Bila sam sama i slobodna u svojoj ljubavi, čak i kad sam po statusu veze imala nekog. Za bidermajerom nisam trčala jer sam smatrala da nikad nije kasno za ulazak u brak, nego da je brak izraz slobodne volje. Isto kao i ljubav. I nisam brinula oko toga, ali tetke i strine jesu. I još uvijek brinu pa zbog brige pitaju „Kad ćeš ti?! Međutim, nema ništa bez ljubavi.

- Lako je tebi, ti si sama i slobodna, možeš sve... A gdje ću ja sa dvoje male djece i jednim velikim?!

Nakon svadbi, medenog mjeseca, pohoda i babina uslijedili su razlozi i opravdanja. Opravdanja koja su navodile kad god bi se spomenula kafa. I razlozi zbog kojih sam se ja ponekad osjećala krivom zbog svoje slobode ili manje vrijednom zbog svoje hrabrosti. Međutim, one su bile sretne sa svojom djecom i meni je to bilo važnije od bilo kakve kafe.

A onda su došle i emancipacija i osavremenjavanje običaja na svadbama...

Zbog toga što im se nekada pridavao značaj svadbe su po pravilu trajale tri dana. Danas traju dan ali što duže. Nekad su se konji kitili tako nakitom, dukatima i šorvanima, prostirući preko sedla lijepe rukotvorine i zveckali su dok bi išli po bosanskim gudurama a novac su dijelile djevojke koje su nosile tacnu za bacanje. Danas se od tog novca ide na medeni mjesec. Mlada je nekada morala i za svakog svata otkati po ćilim i dok je još dijete bila tkala i vezla sebi ruho, peškire i sve ostalo. Danas neke ne znaju ispeći ni jaje na oko. Nekada je mlada "dvorila", tj. stajala obično u jednom dijelu prostorije svo vrijeme i nosila na glavi "duvak" (veo) koji bi prekrivao njeno lice i ostalo. Danas idu u solarij, ugrađuju nokte, trepavice, idu kod frizerke, šminkerke i sve da bi se što šira javnost tome „divila“... 

Nekad je bio običaj da, kad osjetiš bol s donje desne strane abdomena, ideš kod nane Hadžire da ti baci olovo u vrelu vodu i prenese preko glave. Danas se za takve bolove ide kod gastroenterologa koji te uputi kod abdominalnog hirurga radi operacije slijepog crijeva. 
Nadam se da razumijete analogiju?!


- Čestitam ti još jednom što si našao ženu svog života i želim vam obome puno sreće u zajedničkom životu. Hvala ti što si me pozvao na svadbu, samo se nadam da neće biti problem što ću povesti i mušku pratnju iako je pozivnica naznačena samo na moje ime?!

U nadanju magarac crk'o, jer BIO je problem. Zbog emancipacije i tačno određenog broja mjesta. Ne, nemoguće je doplatiti, to je uvreda za mladoženju ali evo, izaći će njegov prijatelj sa slavlja ranije, budući da mora stići na avion, tako da moja pratnja i ja možemo sačekati i kasnije popuniti prazno mjesto. Prijatelj, kojeg zna od jučer. Ustvari ne od jučer, nego od vremena od kako je počeo da radi za američku vojsku. I prijatelj, koji je zbog debljine džepa postao neizostavi gost svim elitnim svadbama u našem kraju. Prijatelj, koji je moj bivši, i to onaj koji je otišao da popravi automobil.

Sve gore od goreg. 

Još ne osjećam tu bol u donjoj desnoj strani abdomena ali osjećam kako mi sve više otječu noge, budžet smanjuje, strpljenje popušta a razumijevanje gubi. Tako da više ne mogu sjediti i čekati, a Biro ne vjeruje u ljubav i nema planirana sredstava za finansiranje takvih ceremonija, ni ličnih ni tuđih. I što je meni najgore, tek sad i kad bih htjela ne mogu potrčati za bidermajerom.


- Je li, a kako ćemo se mi vjenčati?
- Sigurno ne sa svadbom.
- A zbog čega?!
- Zbog slikanja i ljubljenja zvanica.


Imam strah... od mladenaca, koji nemaju žive veze šta im predstavlja koji običaj jer su pomiješali ovce i novce; Od kamermana, koji kroz šiber golfa II sa čela kolone snima 18 sati ceremonije i njega uhvati sandžija ali on ne uhvati bitan momenat plaćanja za piće, za jelo, za tortu, za mladu, za mladinu cipelu... Imam strah od spiska pjesama, koje mladenci pripreme u vidu želja, pozdrava i čestitki. Isto kao što imam strah u vidu želja, pozdrava i čestitki imena ex prezimena - prezimena drugog dana nakon svadbe ispod svih 587 fotografija na Facebook-u, postavljenih u pauzi priprema za odlazak na medeni. A onda i od svih ostalih svakodnevnih „feelinga“ mladenaca. Dok sve lajkam zaboravim da se moram javiti na Biro. 

Dragi Rambo, i današnje svadbe su turbo folk.


- Hoće njeni da se uda. Ne daju joj da živi sa mnom bez vjenčanja. Pa rekoh, hajde ako je tako, ženiću te. Znaš, patrijarhalni su njeni, važan im je taj potpis i pečat na papiru uz prisustvo svjedoka. Iako meni nije. Sa jednom sam bio u bračnoj zajednici 18 godina, pa dijete, stan, putovanja, borba... sve zbog potpisa i pečata na papiru. A onda jednog dana izađem iz tog istog stana i ostavim sve, pa ponovo stavim potpis i pečat na papiru, ali uz prisustvo advokata. Vjeruj mi da nema ništa bez ljubavi. Ali, dođi na svadbu. 

Za ovo mi je bio potreban i bromazepam i gastroenterolog i Hadžira da prebaci vrelo olovo.
Znate li da je sloboda mogućnost samostalnog djelovanja, da biti slobodan znači biti neograničen i nezavisan?! Znate li da i u ljubavi možete biti slobodni i djelovati samostalno i neograničeno?! Da me neki ne bi pogrešno shvatili, nemam ja ništa protiv svadbi, ali sve dok ima onih kojima sopstvena koža nije tijesna i koji znaju procijeniti kad im treba doktor a kad Hadžira. I sve dok ima onih koji svadbama daju vrijednost a ne cijenu i onih koji su slobodni, odnosno neograničeni u svojoj ljubavi. Jer, nema ništa bez ljubavi.


- Lahko je tebi, ti si sama i slobodna, možeš sve...
- Ako je tebi toliko teško što se ne razvedeš?!

Jest šipak, ali digni kredit, napravi svadbu pa čik se razvedi.
Izlazak iz tijesne kože ljudi još uvijek liječe ulaskom u brak mada i sami znaju da matičar koji im predaje vjenčani list nije doktor koji izdaje ljekarski recept. Nakon što shvate da velika ceremonija ne znači i velika sreća opet ne traže doktora, nego nanu Hadžiru da im baci olovo u vrelu vodu.

„Poštovani Ti,
Biće mi zadovoljstvo uljepšati tvoju drugu po redu svadbenu svečanost, ako mi do odgovarajućeg datuma pronađeš adekvatnu pratnju koja će moći finansirati moj svadbeni stajling ili dopustiš da povedem svoju. U suprotnom, možeš mi dostaviti samo kovertu sa iznosom koji će pokriti troškove plaćanja maramice, čašice, kafe, torte, mlade i svih novonastalih sranja koji se zovu običajima. Uz pjesmu: A mene zabole! Sretno!“ 
Čist račun, duga ljubav. 

Neće ni oni tebi doći, neće ti vratiti.
A mene zabole. Ionako je ja neću organizovati. A i ne poznajem mladu, isto kao što mi mladoženja reče kako on ne poznaje mog paNTEra. Uostalom, ja sam sebi dovoljno „zaradila“.


I tako sam, na osnovu svoje slobodne volje, prestala da idem na svadbe. Sad idem samo na dženaze i sahrane kako bih one tetke i strine pitala: „Kad ćeš ti?!“

- Je li, a šta ćemo za prezime?
- Mene što se tiče može nam matičar i svoje upisati. Čekaj malo, jesi li to ti mene upravo zaprosio, da nazovem mamu i kažem joj da uzme bromazepam?!


Foto: Ilustracija/Google Images

Bloggers Media

Podijeli