petak, 30. siječnja 2015.

Never give up!

Već danima nemam inspiracije. Sve mislim da je prolazno stanje, ali nije. Traje. Duga neka faza. I to baš kad sam najavila knjigu. Urekla sam. Ali, ne može da krene. Nisam izgubljena, toliko ima materijala, ali misli kao da su konci – isprepliću se, smotaju i ostanu tako sklupčani samo u mojoj glavi. Nema ni ljubavi, mog osnovnog pokretača dobrih priča. 
Najgori od sve djece.

Ponekad mislim da je to starost. Mozak usporava. Jeste, dobila sam koji kilogram više ali sve to zahvaljujući sporijem metabolizmu, a time opravdavam i pobjegloj inspiraciji. Uh, jest mi i neko opravdanje... I tako, dok oko mene sve piči ja stojim i posmatram. Ne mogu da se pomaknem. Kao da me boli sve. I osjećam se kao biljka, koja se samo povremeno zalije vodom i tako živi. A svašta sam radila da se inspirišem. dobro, ne baš bukvalno svašta... Razmjestila sam namještajpo kući, preslagala novine, uramila fotografije, ukrasila kutije, okrečila zid, sašila traku na zavjesi, preslagala odjeću, crtala, slikala i razmišljala da odustanem. Od knjige, od borbe, od novinarstva. Od svega. Možda da probam drugačije, kad već ne mogu oko sebe, možda da promijenim sebe. Ljudi se razvode, žene, rađaju, umiru, sele, mijenjaju, a ja ništa… 

Da li bi bilo drugačije da samo malo ubrzam?!

Onda mi pozvoni komšija, čestita tati rođendan, ulazi u kuću, bos. Mrzi čarape i ne nosi ih ni na minus 15. Svi mu te čarape "nabijamo" na nos. Ali, brz mozak, brz metabolizam.
– Ti kao da imaš motorić u guzici.
– Znam, ćao... žurim na rekreaciju, svratio sam samo da donesem vino komšiji.
– Ali, kad si doš'o?!
– Do pameti još nisam, ali sa poslovnog putovanja – sinoć.
I uvijek tako…A ja se ne mičem i samo posmatram. I svadbu. Jednu djevojčicu. Drugu djevojčicu.
– Znaš šta je muškarac sa tri žene u kući?! Četvrta žena.
– Hajde ne provaljuj se! Krajnje vrijeme ti je da se uozbiljiš.


Sjećam se kad je zbog tog motorića slomio ruku ispred naših ulaznih vrata, okliznulo mu se i kao nagradu dobio gips. I danas mu je ta ruka malo herlava kad nekome pokazuje dok se neozbiljno prisjeća tog ozbiljnog pada.
Sjećam se i kad smo sa mojom mamom nas dvoje išli u Tuzlu da nam kupi torbe i knjige za školu, a pored nas sjeo neki stariji čovjek u busu. Tad smo se prvi puta, ono k'o djeca, u javnosti ismijali k'o da smo bili nadrogirani. Znaš onaj nekontrolisani smijeh kad bez obzira na ozbilljne prijetnje batinama i zabranama tebi sve više smiješno, pa ti suze krenu frktati. Cijepanje… Kad god pričamo o tome mama obavezno spomene kolu sramotu je doživjela tog dana. Da može najradije bi nas išarala od batina. Da može…


Plakali smo samo kad mu se sestra udavala. Ali i to je više bilo od radosti nego od tuge. Vjerujem ja da je njemu bilo žao više mene, jer ja starija ostadoh neudata. Najgori od sve djece. Nikad ozbiljan. I nikad ne znaš kako će protumačiti ono što kažeš. A što više obraćaš pažnju šta i kako ćeš nešto reći, sve je veća šansa da ćeš se provaliti. Izvrće ti misli k'o da su palačinci.
Ako se ikad budem udavala, ono sa svadbom i ostalim budalaštinjama, znam da će mi on biti kum(a). Znam da mi uz njega neće biti teško zakoračiti u novi život jer on i najtežu situaciju pretvori u vic. I znam da tad neće plakati, nego će se grohotom smijati što se i mene riješio.
Ne vjerujem da se mogla roditi bolja od Jace, ne samo da sluša njegove budalaštinje i neozbiljnost nego i da je toliko voli i poštuje. Uzor svima za ljubav i brak. I zato ih posebno volim.


A onda mi puče nešto u grudima. Pomisao da sam ih mogla izgubiti rastavi me na proste faktore. Razljutim se na firme koje proizvode automobile i na one koje grade puteve, na arhitektu koji nacrta tu nesretnu Šićku petlju, na Esada Kirlića i globalno zatopljenje, na novinare koji pišu samo o nesrećama, na sve i svakoga i krenem se svađati sa svima koji su ostavili neumjesne komentare na društvenim mrežama… kao da su oni krivi.
I rasplačem se...


Da li bi bilo drugačije da su samo malo usporili?!

– Đe si ti?
– Evo me, u Njemačkoj?!
– O, izvini nisam te prepoznala, hajd’ nećemo dugo jer ti sigurno ne razumiješ najbolje ovaj jezik.
– Naturlich…
– De ba reci šta ima, kako ti je, paze li na tebe?!
– Ma eto, k'o biljku. Donesu malo vode u toku dana da zaliju i to je sve.
– Boli li te šta?
– Boli me sve…


Poznat mi je taj osjećaj... Ali, znam i da niko nije kriv. Ni ja što sam možda malo usporila, a ni on što je možda malo ubrzao. I znam samo da ima neko ko to odozgo vidi sve, neko ko crta, piše, gradi, projektuje i kontroliše našu „brzinu“. I čuva nas i kad ubrzamo i kad usporimo.


Hvala Mu.


2 komentara:

Podijeli