nedjelja, 22. studenoga 2015.

Žena koja se zove Crveno

Volite li da čitate?! Volite. U redu. Volite li da čitate o ljubavi?! Volite. I to je u redu. A jeste li pročitali neku Ljubavnu priču koju je napisala Farah?! Jeste, naravno. Niste?! E to nikako nije u redu, jer ste puno toga propustili.

Radost, veselje, vedrina, zadovoljstvo, sreća.. je prijevod njenog imena sa arapskog jezika. Inače, za nas je ona: Divanhana, Damar, Suncokret, Merak... Idealna žena. Sebe zove Crveno i od onih je osoba koje u životu srećete sa razlogom. Njeni tekstovi će vam se svidjeti i prije nego što ih pročitate. Svaki je ispisan najjačom emocijom. Jer, ona je emocija, najljepša. Emocija, koja voli da piše. A to i sama kaže.

- „Veliki sam pobornik toga da otvoreno pišem o emocijama jer mislim da ih se ne treba stidjeti. Nemam blagog pojma o tome kako funkcioniše usisivač i ne mogu da zamislim kako bih mogla napisati bilo što na tu temu jer je mehanika za mene  u okviru naučne fantastike. Srećom, vrlo dobro poznajem sebe i svoje osjećaje pa onda sebi i dajem za pravo da pišem o onome što savršeno razumijem.“

petak, 13. studenoga 2015.

Slike od riječi u kojima se prepoznaju i nenaslikani*

„Slušaj, lepo pišeš i šteta je da onako bude plasiran tekst, hajde da probamo neki drugi i da ga postaviš sa slikom.“

Ovako je počela naša prva konverzacija, nakon objave mog teksta na blogu. Zatim je došao i novi tekst sa slikom, pa dugmići za šerovanje putem društvenih mreža i prvi čitatelji. Ne samo moj, otprilike ovako je izgledao prvi korak mnogih blogera kojima pisanje znači život a kojima je u tom životu na neki način pomogla. ONA.

Drugarice blogerke: Snežana. Merima, Negoslava i Vera.

utorak, 20. listopada 2015.

Me and myself

„Imam 34 godine, živim u Srebreniku, Bosna i Hercegovina. Nisam udata, nemam stalan posao, nemam djece ni potencijalnog kandidata za pravljenje istih. Jučer sam bila u poklon šopu i kupila sebi sat za rođendan, jer sam odlučila da je krajnje vrijeme da počnem mjeriti vrijeme. Pišem blog, tu svoju veselu ispovijest, na neodoljivo šarmantan način, prožetu osebujnom bosanskom duhovitošću, sarkazmom i cinizmom. Ne, ja ne pišem o teškom položaju jedne neudate bosanske devojke koja sam sebi kupuje poklone i kuka za svim onim „divnim“ momcima što su otišli 'trbuhom za kruhom'. Pišem o načinu na koji uporno treniram volju da ostanem i napravim sebi ugodan život. Ne pokušavam nešto promijeniti u svijetu oko sebe, nego mijenjam sebe. I stvaram sebi ugodan ambijent za život, po mojim željama i mogućnostima.“

Ne želim promijeniti svijet oko sebe, zato mijenjam sebe.

petak, 16. listopada 2015.

Neki se zovu a neki sami dođu

- Jednu duplu kafu i običnu tišinu, molim!
- Želite li i šifru za wi fi?!
- Ne, ne želim je, želim da bez šifre završim priču o jednoj princezi.

Još uvijek sam normalna i bez šifre. Bar tako mislim. Na momente. Još uvijek vjerujem u čuda i pričam priče o princezama.

Sjećate li se one koja je istovremeno bila i princeza i vještica te postavljala zamke za svoje prinčeve, odnosno njihove konje... e ona je još uvijek živa.

nedjelja, 2. kolovoza 2015.

Ono nekad...

Ono nekad kad smo pile tzv. priljevušu, dolivenu vrelom vodom iz bojlera, gledale figure u rijetkom talogu kafe‬ i čekale tog rijetkog princa, slušala me je i bila tu.
 

Ono nekad, kad sam slavila Novu godinu kod inače mog dobrog prijatelja, bila je tu.
 

Ono nekad, kad sam počela da pišem blog i niko još nije znao za tu moju veliku ljubav prema pisanoj riječi, čitala ih je i bila tu.
Tamo gdje smo mirne, gdje smo same...

nedjelja, 28. lipnja 2015.

Pišem da mogu preživjeti

- „Kad neko nema ni za šta osobit talent, obično se prihvati pera.“ (Honoré de Balzac)

Kroz podsmijeh je pokušala zvučati pametno. Umjesto toga zvučala je jadno. Ili samo izgubljeno u vremenu i prostoru?! Jer, nekoga kome je poruka na boci vode najduža smisaona rečenica koju je u životu pročitala ne možete opravdati ni sa onom „jezik brži od pameti.“ Možda bi se mjesto zbivanja moglo navesti kao opravdanje – izložba pasa, gdje su ipak jezici na sve strane. Isplaženi. A ja došla da obavim novinarski zadatak. Jeste da se „svako“ danas naziva novinarom i jeste da su uglavnom manekenke zaštitna lica nekih televizijskih emisija ali nije da sam baš iznenađena ili uvređena...
Ako radite ono što volite onda ništa ne morate da radite...

subota, 20. lipnja 2015.

Turbo - folk - Nova tradicija

Kada se prvi put pojavila na estradnoj sceni, oskudno obučena, odmah je osvojila mušku publiku. Zahvaljujući svom atraktivnom izgledu Seka Aleksić se vrlo brzo našla na skoro svim naslovnim stranama tabloida. Jednom prilikom za sebe je rekla da je više pop ili zabavna pjevačica negoli klasična turbo – folk a kao trik svog uspjeha navela je iskrenost i odgovornost u radu: ''Dok nisam počela da pjevam voljela sam iskrene pjevače, kad ih pogledam odmah znam i kažem: e ovaj govori istinu. Drago mi je što me ljudi vole zbog toga, zato što sam iskrena, normalna, nisam umišljena, ne glumim zvijezdu, nikoga nisam još kako kažu kod nas u narodu ''ispalila'', prevarila. Mislim da imam tu neku pozitivnu energiju koju vrlo dobro znam da prenesem na publiku, moje fanove.''



utorak, 9. lipnja 2015.

Neću te pamtiti!

Neću te pamtiti po dugogodišnjoj karijeri košarkaša našeg kluba, ni da si bio njegova glavna poluga. Neću te pamtiti ni po tome što si svaku utakmicu pružao više od maksimuma i što si proglašen sportistom godine naše općine u dvoranskom sportu.

subota, 2. svibnja 2015.

Čist račun, duga ljubav

I ljubav je izraz slobodne volje. Da, moguće je voljeti i biti slobodan. Ako voliš a sopstvena koža ti manja za dva broja i zrak te guši, osjetiš pritisak u grudima, imaš ubrzan rad srca i iznenadno pojačano znojenje, onda se taj osjećaj nikako ne zove ljubav. A ni sloboda. I tebi sigurno treba nešto što će smanjiti psihičku napetost i potaknuti dejstvo prirodnih hemijskih materija u mozgu. Dakle, treba ti bromazepam. Odnosno, doktor. 

„Sa željom da bude što ljepši i svečaniji dan, kojim ćemo započeti zajednički život, pozivamo Vas da svojim prisustvom uljepšate našu svadbenu svečanost.“ 
Nema ništa bez ljubavi.


Bila sam na mnogo vjenčanja. Odnosno svadbi. Čak sam se uhvatila i kako im se divim, iako su za mene takve ceremonije isto što i ljubavna pisma - zanimljiva samo dvoje ljudi, trećoj su smiješna i nesnošljiva. Međutim, kao neko ko voli ljubav slavila sam je kad god sam dobila pozivnicu. Neodlazak sam smatrala nekulturom, bezobrazlukom i nepodržavanjem nečije ljubavi i sreće. Jer, nema ništa bez ljubavi. I kada su mi se konačno udale sve prijateljice, dala sam oglas: 

Ako ima neka neudata da želi što prije zaploviti u bračne vode slobodno neka mi se javi. Poslije prve kafe sa mnom upoznaće čovjeka svog života. 

Uspjeh zagarantovan, cijena povoljna. U paketu uračunato čekanje svatova, kićenje automobila cvijećem, peškirima i ostalim ukrasima ili nošenje tacne i praćenje svadbenih običaja u društvu ostalih prijateljica, rodica ili neudatih djevojaka. Potvrda je moje dugogodišnje iskustvo prisustvovanja svadbama.
Sa ostalim prijateljicama, rodicama i neudatim djevojkama sjedila sam uz njih i čekala njihove svatove. Dok su se one divile mojoj hrabrosti ja sam se divila njihovoj. Dok su one pile bromazepame da izbjegnu nervozu, ja sam ih pila da izbjegnem udvaranja pijanih neoženjenih rođaka i prijatelja. Dok su se one zabavljale biranjem destinacije za medeni mjesec, ja sam se zabavljala sa tetkama i strinama uz vješto izbjegavanje preciznog odgovora na njihovo pitanje „Kad ćeš ti?!“. I ni na jednoj svadbi nisam uhvatila bidermajer i nikada nisam imala pratnju. Bila sam sama i slobodna u svojoj ljubavi, čak i kad sam po statusu veze imala nekog. Za bidermajerom nisam trčala jer sam smatrala da nikad nije kasno za ulazak u brak, nego da je brak izraz slobodne volje. Isto kao i ljubav. I nisam brinula oko toga, ali tetke i strine jesu. I još uvijek brinu pa zbog brige pitaju „Kad ćeš ti?! Međutim, nema ništa bez ljubavi.

četvrtak, 9. travnja 2015.

Glavna nagrada


U početku je to uglavnom zaljubljenost. Onako kako to obično i bude na početku svake ljubavi. Iz nje se vremenom rađa ljubomora. Ako je prava ljubav onda godi, ako nije onda se ljubomora pretvara u nepovjerenje. A onda se ta ljubav (kakva god da je) proširi do neba, do Kambodže, do Zanzibara, do Crnog mora…
Da nisam ponovo osjetila tvoje postojanje možda ne bih ni primijetila kako su se počele postavljati nove granice neke nove ljubavi...


I položaj zvijezda je bio idealan kada smo se mi rađali...

srijeda, 1. travnja 2015.

Što prešutim, napišem

Neopisiv je doživljaj kada za tvoje Osiguranje osjećaja i cijelu Zemlju čuda čuju i u Pakistanu, Francuskoj, SAD-u, Austriji, Njemačkoj, Grčkoj, Irskoj, Crnoj Gori... u Omanu! Morala sam da pitam Google. Na kraju sam "oguglala". Neopisiv, skoro identičan onom osjećaju kad te neko davno tvoj poslije tri godine pozove na razgovor da ti kaže kako te još uvijek voli. Sve je moguće, znaju oni koji su pročitali Jutarnji monolog, bar jednom. Ja ne znam, nisam odavdje. Trenutno sam na putu za Oman. I pišem knjigu...



nedjelja, 22. ožujka 2015.

Nemoj da ideš mojom ulicom!*

„Da ti nije malo kasno za večeru?“, pita me prijateljica dok joj objašnjavam koji način trenutno primjenjujem za izbacivanje negativne energije. „Ne kuham zato što sam gladna i zato što ću sve ovo da pojedem, nego zato što ne znam šta ću od sebe. A ima i puno cuka u mojoj ulici, sinoć me jedan dopratio sve do kuće, znaš li ti kad je mene neko zadnji put dopratio?! A da nije cuko?!“

I tako... cuko će jesti, ja ću kuhati, niko ništa nije vidio, niko ništa nije čuo i svi sretni. Ali, šipak.

OK, ne znam baš da li je šipak zabranjeno voće, ali dobro de...

srijeda, 18. ožujka 2015.

Usudi se pokazati nježnost

Kažu da je kafa je čovjekov najbolji prijatelj. I pas. Nemam psa, zato se ispričam sa kafom. Poslije jutarnjeg monologa sa njom sve je lakše.

Pijem bijelu i slatku, jer je sve oko mene nekako crno i gorko. Ako ima i čokolada, može, jer fali mi nježnosti. Ovih dana mi se uglavnom nude svakakvi razlozi, opravdanja i izgovori, poneki problemi i prazna obećanja, a niko da mi ponudi nježnosti. Uz kuhanje i fitness hobi mi postaje i sakupljanje izgovora, pa kako već nemam nikakav ozbiljan posao ozbiljno razmišljam da otvorim ordinaciju. Ordinacija za opravdanja, izgovore i prazna obećanja. 

subota, 7. ožujka 2015.

Čestitka ženi


Htjela sam napisati jednu dugu i opširnu čestitku za 8. Mart svima nama, sve onako sa epitetima i željama za puno zdravlja (na prvom mjestu i ispred svih ostalih želja), sreće i ljubavi a onda dodati kako se sve ostalo može kupiti. Ali, predomislila sam se. Malo sutra se duga i opširna čestitka može napisati nekoj ženi za samo jedan dan u godini. Osim toga, ne želim da nam čestitam samo taj jedan dan u godini jer je tamo neka Klara Cetkin prizivala na ženska prava i ravnopravnost, između ostalog.

Žena si, možeš sve.

subota, 28. veljače 2015.

Lijepo je bilo poznavati te


Jesam napisala ljubavnu priču između dvoje ljudi i obojila je jednom nijansom crvene i to u trenutku kada je more obožavatelja preplavilo kina gledajući svih 50 nijansi sive. Jesam opisala ljubav kao odnos zasnovan na poštovanju, predanosti, kompromisu i zadovoljstvu i ograničila se na takvu formu. Jesam, iako taj divni osjećaj ne može da se opiše sa samo jednom riječju i da upije sva djela, mirise, dodire, poglede... Ali, da bi ljubav kao takva uspjela mora da bude obojena i ostalim bojama.



petak, 13. veljače 2015.

Jedna nijansa crvene

Bila sam počela neku between man and woman priču, međutim tuđe priče nisu ništa više zanimljive od mojih. S obzirom da je Mars u Ovnu ovih dana dobro aspektovan, po procjenama astrologa, a to znači eksplozija naravi jednog entuzijaste, najbolje je onda da sebe stavim kao glavnog glumca. Ma samoj sam sebi kino.

Ljubav je u znaku.
Ako treba nekome dati savjet, nema bolje osobe od mene. Lahko rasipam teško stečeno iskustvo. Samo me nemojte tražiti da vas savjetujem kako da prekinete odnos. Ne volim kad se ljudi rastaju, čak ni onda kad moraju i kad je to najbolje rješenje. Tad me ne pitajte za mišljenje jer ću vam uvijek reći i objasniti sve negativne strane života kad si sam.
Isto tako, ako vam treba podrška, opet nema bolje osobe od mene. Samo nemojte da miješate podršku i nagovor. Objektivna po horoskopu ali i po stručnoj osposobljenosti i dobra za one koji cijene iskrenost. Za one druge koristim metlu. Od onih sam koji će ti pomoći da sakriješ leš ali ako me zajebeš ne zaboravi da znam kako sakriti leš. To sam negdje pročitala, ali never mind, ista sam takva.


– Milion poljubaca šaljem mojoj ljubavi za dobro jutro i dobar dan, nadam se da će ti ih uljepšati. Šta radiš u petak od 18:00?!

Neki bi to nazvali uljepšanim pozivom na sex ali ovako je izgledao poziv za izlazak na Dan zaljubljenih od tipa koji je na vrijeme shvatio da mi je erogena zona muški mozak. Razum i osjećaji moraju biti u harmoniji da bih ja bila zadovolj(e)na. Vjerujte mi, ništa nije erotičnije od pametnog muškarca i lijepe žene. Love is in the air, a meni je to važno. Ako nema takvog ljubavnog balansa nikakav sex ni čokoladice to ne mogu dopuniti. Probala sam i to, da potvrdim teoriju u praksi ali ne ide. Loše je. Ako radiš isto a očekuješ drugačije rezultate to je više odlika kratke pameti nego velikog mozga.

petak, 30. siječnja 2015.

Never give up!

Već danima nemam inspiracije. Sve mislim da je prolazno stanje, ali nije. Traje. Duga neka faza. I to baš kad sam najavila knjigu. Urekla sam. Ali, ne može da krene. Nisam izgubljena, toliko ima materijala, ali misli kao da su konci – isprepliću se, smotaju i ostanu tako sklupčani samo u mojoj glavi. Nema ni ljubavi, mog osnovnog pokretača dobrih priča. 
Najgori od sve djece.

Ponekad mislim da je to starost. Mozak usporava. Jeste, dobila sam koji kilogram više ali sve to zahvaljujući sporijem metabolizmu, a time opravdavam i pobjegloj inspiraciji. Uh, jest mi i neko opravdanje... I tako, dok oko mene sve piči ja stojim i posmatram. Ne mogu da se pomaknem. Kao da me boli sve. I osjećam se kao biljka, koja se samo povremeno zalije vodom i tako živi. A svašta sam radila da se inspirišem. dobro, ne baš bukvalno svašta... Razmjestila sam namještajpo kući, preslagala novine, uramila fotografije, ukrasila kutije, okrečila zid, sašila traku na zavjesi, preslagala odjeću, crtala, slikala i razmišljala da odustanem. Od knjige, od borbe, od novinarstva. Od svega. Možda da probam drugačije, kad već ne mogu oko sebe, možda da promijenim sebe. Ljudi se razvode, žene, rađaju, umiru, sele, mijenjaju, a ja ništa… 

Da li bi bilo drugačije da samo malo ubrzam?!

Onda mi pozvoni komšija, čestita tati rođendan, ulazi u kuću, bos. Mrzi čarape i ne nosi ih ni na minus 15. Svi mu te čarape "nabijamo" na nos. Ali, brz mozak, brz metabolizam.
– Ti kao da imaš motorić u guzici.
– Znam, ćao... žurim na rekreaciju, svratio sam samo da donesem vino komšiji.
– Ali, kad si doš'o?!
– Do pameti još nisam, ali sa poslovnog putovanja – sinoć.
I uvijek tako…A ja se ne mičem i samo posmatram. I svadbu. Jednu djevojčicu. Drugu djevojčicu.
– Znaš šta je muškarac sa tri žene u kući?! Četvrta žena.
– Hajde ne provaljuj se! Krajnje vrijeme ti je da se uozbiljiš.

Podijeli