ponedjeljak, 29. prosinca 2014.

Inače moj dobar prijatelj

Prošlu novogodišnju noć sam bila sama. Ne po statusu nego po ambijentu. Nikome to nije bilo lahko povjerovati, ali jesam. Obukla sam crveno, po nekom glupom praznovjeruju da mi sexualni život bude ispunjen i zaspala prije nego je otkucala ponoć. Te prve večeri u novoj godini kad sam se pojavila u gradu na pitanje gdje sam bila odgovorila sam kako mi tadašnji dečko ima dužu bradu i kraće pantalone i da oni takve praznike ne slave pa nisam ni ja. Naravno, to su mi vjerovali. Ljudima samo trebaš reći ono što oni žele da čuju i stvar je riješena.
S kim si takav si.

Ove sam godine njen kraj ispraćala u oporavku od prekida ozbiljne veze. Možda sam ovo ozbiljnu trebala staviti pod znake navoda jer sa nekim ko ti ni rođendan ne čestita na vrijeme sve je samo nije ozbiljno. Uglavnom, prekinula sam tu takozvanu vezu i otkočila ručnu kočnicu. A inače moj dobar prijatelj je bio tu da me nasmije, da očisti zrak koji je bio zagađen i napravi sok od grožđa za moju bolju krvnu sliku. Kaže da sam mu nešto bljednula od kako sam se vratila iz tog željeznog grada, a i nije mu baš bilo nešto posebno drago što sam htjela otići tako daleko, ali et ako je to za moje dobro onda je u redu. Svi su mogli da imaju nekoga ali za mene nikad niko nije bio dovoljno dobar. Nije mi to nikad rekao, ali sam ja to nekako osjećala. I poslije 20 godina našeg prijateljstva nije se promijenio njegov način viđena stvari i ljudi oko nas.

Inače moj dobar prijatelj je u srednjoj školi bio omiljeni učenik profesoru kojem niko nije bio omiljen. Zašto?! Pa zato što je on bio njegov jedini učenik imenjak. Bio i ostao. U vremenu kad su imena od tri slova moderna niko više ne daje tradicionalno ime djetetu. A moj drug je dobio ime po djedu. I ličio je na njega. Svojim vicevima i šalama nas je toliko puta nasmijao da ga drugačijeg ne znamo i ne pamtimo. Doduše, ne znaju svi, ali ja znam. Pamtim vrijeme u kojem mu je bilo toliko teško da sam se bojala da će se ugasiti onaj izvor zajebancije na svačiji račun a najviše na njegov. Dobar je. Zato nije ni prošao dobro u ovom jebenom životu. Nije završio te neke više i visoke škole kao neki drugi muškarci iz naše grupe i postao Casanova. Nije ga interesovala ni politika, ali se u njegovoj porodici desila podjela na dva entiteta. Ipak, ono što radi on radi najbolje. I mirno spava. Čuvaju ga Bog i njegova dobra djela.

I to večer je napravio jedno dobro djelo... smijala sam se dok nisam počela osjećati bol u stomaku. Bila sam zaboravila koliki je kapacitet njegovih šala. Na svačiji račun a najviše na njegov. Istina je uvijek najsmješnija, znao bi reći moj bivši dragi. Naravno, po običaju je opet preokrenuo radnju u svoju korist i ispričao koliko sam bila pijana da me doveo kući držeći ispod ruke da ne padnem. Ok, neka i ovaj put bude tako, samo nek ostane uvijek takav.

Jebu nas ovih dana s tim novogodišnjim odlukama, te trebamo ovo te trebamo ono, te moramo ono, te moramo ovo. Ma sve što stvarno trebamo je biti nasmijani i sretni, siti i s onima koji nas vole. I praviti viceve od teških životnih situacija baš kao što radimo svih ovih godina inače moj dobar prijatelj i ja. Čak i kad nisi u stalnom radnom odnosu, nemaš uplaćeno penziono i invalidsko pa još te i u stranačkoj partiji izbrišu zbog javnog izkazivanja mišljenja.

Ovu Novu godinu ćemo slaviti zajedno, baš kao i prije 20, kad je počelo naše prijateljstvo. Nadam se da će trajati još 25 pa opet i da ćemo se i dalje smijati našim srećama i nesrećama. Naše su kakve god da su, a kome se ne sviđaju nek prekidaju sa nama ne samo ona virtualna i partijaska prijateljstva, nego i ova iz jebenog stvarnog svijeta.

Nema komentara:

Objavi komentar

Podijeli